U naručju vremena

6.7.2018. Sjedio sam na zadnjem sjedištu Krešinog crvenog Golfa dvojke. Krešo je vozio, Damjan je sjedio na suvozaču. Tad sam boravio na Krku zbog svojeg tadašnjeg posla i dečki su me posjetili. Bilo je između 19 i 20 sati. To je jedan od dva najljepša i najmirnija trenutka dana. Drugi je između šest i sedam ujutro. Vozili smo se zavojitom brdskom cestom kroz šumu iz Baške prema Omišlju. S obzirom na to da auto nema radio, puštao sam muziku s mobitela preko Damjanovog zvučnika. Pustio sam pjesmu Sixto Rodriguez – I think of you.

Ranije toga dana sjetili smo se glazbenika Sixta Rodrigueza i dokumentarca o njemu naziva Searching for Sugarman. Svi smo ranije gledali taj dokumentarac. Nagađali smo koliko Sixto ima godina i zaključili kako rijetko održava koncerte. Iz znatiželje smo provjerili ima li ikakve objavljene nastupe. Poprilično smo se iznenadili kad smo vidjeli da zapravo ima turneju u okviru koje će u rujnu i listopadu nastupiti između ostalog i u Londonu i Bratislavi. Bratislava je nekako bila najbliža i najjeftinija, a London je grad u kojem smo nas trojica već bili skupa, tamo i živi i radi Damjanov stari, a i London je ipak – London. Izgovorena je rečenica „gle, ak kupimo karte za koncert, poslije nećemo više moć odustat“. Nismo kupili karte taj dan.

8.9.2018. Bio sam s Antonijom u njezinom apartmanu u Makarskoj u sklopu naše 9-dnevne ture po Dalmaciji. Podne je. Došli smo s kave, kuhamo, poslije tog ćemo na plažu. Zvoni mi mobitel. Zove me Krešo iz Danske. „Halo, jel možeš kupit karte za Sixta za London 27.9.?“ Zatečen sam, zbunjen, nespreman. Odgovaram: „Ej! Hmmm…Paa…Mogu. Potvrdim kad kupim“. Antonija i ja sjedamo jedno do drugog, odgađamo sve što smo dotad radili i kreće potraga za kartama. Zovem Damjana. Damjana koji je tjednima na Madeiri. Ne mogu doći do njega. Pronalazim stranicu na kojoj još ima nekoliko raspoloživih karata. Viagogo. Pokušavam se prisjetiti datuma koje mi je Damjan spominjao dokad boravi u Portugalu i zaključujem da neće moći na koncert. Radim istovremeno fantastičnu i užasnu stvar – kupujem dvije karte. Javljam Kreši da sam kupio dvije karte. Uspijem se čuti s Damjanom, on brzo pretražuje karte i do kraja dana uspijeva kupiti svoju kartu. Isti dio dvorane (parter), ali nekoliko redova ispred nas. Bed mi je jer je bilo jasno da trebam odmah kupiti tri karte na susjednim mjestima, ali sretan sam jer smo kupili karte za koncert Sixta Rodrigueza u Londonu za dva tjedna bez planiranja i normalne komunikacije.

22.9.2018. Na kavi sam s Nikolom na terasi kafića La Vita u Maksimirskoj. Pričam mu o tome kako su nenadano kreirani planovi za putovanje. Inače, kad smo bili 2014. u Londonu, uz Damjana, Krešu i mene bili su Škara i Nikola. Ne znam točno kako, ali zajedničkim snagama smo u 30 sekundi došli do toga da Nikola ide s nama. S obzirom na to da smo trenutno na kavi Nikola i ja, Krešo dolazi iz Danske, a Damjan iz Portugala, dogovorili smo se da nećemo reći dečkima da i on dolazi. Kako ćemo to izvesti? Brainstormali smo i smislili cool način. Krešo, Damjan i ja ćemo prvi put sva trojica biti u Londonu tek 25.9. kasno navečer. Predložit ću da sjednemo na pivu i o tome porukama obavještavati Nikolu. Nikola će u Hajdukovom dresu Nike Kranjčara, sa šeširom i sunčanim naočalama sjesti u isti pub, ali ne preblizu nas. Čitat će Sportske i podići ih visoko, tako da mu se ne vidi lice. Kako bi efekt bio još bolji, neću ga primjetiti ja, nego ću čekati da netko od dečkiju prvi uoči tu situaciju, a onda ćemo otići do tog tajanstvenog lika.

Lekcija iz povijesti

9.9.2016. udala se moja sestra Mihaela. Pozvao sam nekoliko najboljih prijatelja na svadbu. Krešo je već tad živio u Danskoj i na dan vjenčanja mi ujutro definitivno potvrdio da ne može doći na svadbu i da mu je jako žao. Oko dva ujutro došao je pred Novu Galeriju u rentanom autu i trubio kao da smo prošli u finale Svjetskog pobjedom protiv Engleske.

3.5.2017. Krešo i ja nenajavljeno smo posjetili Damjana dok je bio na Erasmusu u Braganzi u Portugalu. Uletjeli smo u njegovu kuću u pola 6 ujutro i zvonili mu dok nam njegov zbunjeni cimer Poljak nije otvorio.

Poanta je da ova iznenađenja u našem društvu imaju povijest.

24.9.2018. Krećem Flixbusom iz Zg-a za Veneciju odakle letim za London. Tamo ću sletjeti rano ujutro i provesti pola dana solo. Onda ću dočekati Krešu u popodnevnim satima, biti s njim do navečer i skupa ćemo dočekati Damjana. Onda slijedi iznenađenje s Nikolom, a onda svi zajedno idemo u stan od Damjanovog tate koji će tih par dana biti prazan i tamo ćemo biti smješteni. Nikola ima istu shemu puta kao ja, ali sve 24 sata kasnije. U trenutku kad je bookirao svoj bus i let je sve to bilo 100tinjak eura jeftinije ako ide dan kasnije u odnosu na mene.

25.9.2018. Sunčan, predivan dan u Londonu. Iako je iza mene neprospavana noć i naporno putovanje, pere me entuzijazam i prohodao sam hrpu toga. Nalazim se s Krešom u 14h. Provedemo popodne po gradu i navečer odemo u pub u Camden i tamo očekujemo Damjana. Meni je cijelo vrijeme mobitel skoro prazan, a u pubu u kojem smo popili 4 pive i poprilično ih platili mi nisu dozvolili da punim mobitel jer će im onda biti slabija struja u šanku (?!). Krešo uopće ne kuži zašto se toliko tresem zbog mobitela i zajebava me. Damjan napokon stiže oko 22h. Kasno je i Camden se ispraznio, tako da odlučujemo otići odmah u stan i nešto skuhati. Malo se komplicira situacija zbog Nikole i našeg plana s dresom i novinama, ali uspješno Nikoli sve dojavljujem, ima adresu i sve potrebno da nas nađe.

U stanu smo, već je oko 1-2 ujutro. Napola spavam. Nikola je imao problema s dolaskom s aerodroma do nas jer su nepredviđeno otkazali zadnjih par linija tubea. Dečki žele zapaliti cigaretu prije spavanja. Spuštamo se na haustor. Dečki vide Nikolu koji ležerno puši svoju cigaretu prije spavanja. Nenajavljeno na trijemu zgrade od Damjanovog tate u predgrađu Londona u 2 ujutro. Nakon što su se dugo nisu vidjeli jer borave u različitim zemljama. Show.

10% osjećaja osvajanja Mount Everesta

Dan koncerta je. Nikola ne ide na koncert zbog love i to je super u smislu da je mogao odustati od putovanja čiji je primarni razlog koncert, a on je ipak išao na putovanje i proživio s nama sve ostalo. Koncert je za 2 sata. Isplanirali smo koje linije tubea ćemo kombinirati do lokacije koncerta. Uočavamo natpise da su u tijeku radovi i ne voze upravo one linije koje nam trebaju. Brzo pronalazimo alternativni put, no on je puno dulji i u tubeu je najveća gužva koju sam ikad vidio. Nekako se ispostavilo da dečko koji je stajao kraj nas isto ide na koncert. Djeluje pouzdano, zna put do koncerta i isto se žuri. Dogovorimo se s njim da ćemo ga pratiti do koncerta. On se probija kroz strašnu gužvu kroz hodnike, stepeništa i pokretne stepenice nevjerojatno brzim hodom, a mi šutimo i nabrijano ga pratimo. Čudesne scene. Napokon stižemo na lokaciju koncerta. Na vrijeme. Nikolu ostavljamo vani i dogovorimo se da se nalazimo odmah nakon koncerta.

Osjećaj ulaska u Royal Albert Hall je zaista poseban. Ne znam kakav je osjećaj osvojiti Mount Everest jer ga nisam nikad osvojio, ali ovo je 10% osjećaja osvajanja Mount Everesta onako kako ga ja zamišljam.

Nakon što smo zauzeli svoja mjesta, Krešo i Damjan nam odlaze po pive. Krešo se vraća s dvije pive do mene, a Damjan sa svojom pivom na svoje mjesto. Nisam gubio vrijeme dok sam ih čekao. Razgovarao sam s krupnim Amerikancem od cca 55 godina u majici bez rukava. Rekao sam mu da prijatelj i ja imamo trećeg prijatelja koji ima odvojeno mjesto od nas, ali i bolje mjesto od nas. Parter, sredina, kao i mi, ali ne dvadeseti, nego deseti red. Predlažem mu da se zamijenimo i jasno mu dam do znanja da će dobiti bolje mjesto. Pristaje. Dečki se vraćaju, objasnim im, sve se dogodi kako sam zamislio i sretan sam jer sam imao mali osjećaj da sam zajebao Damjana otpočetka kad sam kupio samo dvije karte.

Izlazi 76-godišnji slabovidni Sixto uz pomoći svojih kćeri i doživljava ovacije punog Royal Albert Halla. Moram priznati da nisam nikad bio na koncertu s publikom u kojoj su bile zastupljene sve generacije, svi društveni slojevi, toliko nacija i različitih kultura. Sjeda na svoje mjesto, stavlja šešir, uzima gitaru i kreće. Osobno mi je najbolji trenutak što se tiče Sixta bio kad je, nakon cca sat vremena svirke, ponovno uz pomoć dviju kćerki otišao s bine. Ljudi su počeli misliti kako je koncert gotov, a onda se Sixto vratio, no ovog puta bez košulje i sakoa, samo u hlačama, šeširu i kožnom prsluku. Od tog trenutka više nitko u dvorani nije sjedio.

Searching for Sugarman

Nakon koncerta proveli smo otprilike još 2 sata u okruženju Royal Albert Halla u nadi da ćemo upoznati Sixta. Nas trojica, Nikola koji se opet pridružio, lik od 40 godina iz Francuske, klinac od 19 godina iz Španjolske i mladi dečko i cura iz Londona. Trčali smo oko dvorane, išli na Stage door, pa na Front door, pa garažu, pa stražnji ulaz i tako unedogled. Ispitivali ljude, slijed

ili točne i netočne upute. Prilaze nam dvije žene koje su isto pokušavale naći izlaz iz kojeg će izaći izvođači. Pitao sam ih „Are you also Searching for Sugarman?“ I njima je, kao i meni, fora bila čudo. U jednom trenutku smo naletjeli na dečka i curu iz Hrvatske. Potom smo naišli na ljude među kojima je bio i Sixtov nekadašnji basist – Englez. Krezubi, ali dobroćudni lik koji nam je pričao o Sixtu i dao nam super kontekst. Primjerice, objašnjavao je kako su brojne Sixtove pjesme nastale prije 40 godina, a kako je on veliki emotivac koji je inspiraciju crpio

u važnim ljudima, neostvarenim odnosima i slično i kako zbog toga ne izvodi neke pjesme jer bi njima otvorio neke stare rane.

Nismo upoznali Sixta. Zapravo, upoznali smo Sixta, samo se nismo rukovali s njim.

17.12.2018. Moj tata mi zadovoljno obznanjuje da je pogledao film koji sam mu preporučio – Searching for sugarman.